Deca u sadašnjem trenutku


Pre nekoliko dana sam shvatio da se sećam samo jedne rečenice od učiteljice iz osnovne škole. Rekla nam je da ćemo u životu biti srećni, ako naučimo da cenimo svakodnevne sitnice i iskreno im se radujemo. Za četiri godine stalnog druženja, mnogo toga sam od nje čuo, a ipak, ostalo je samo to. Kako i zašto sam baš to smatrao najvažnijim sa nepunih deset godina? Iako ne mogu da objasnim, sada sam uveren da za to postoji razlog. Ovih dana, čarobna jesen u Beogradu kao da pokušava da nam kaže: „Ljudi, radujte se!“. A ipak, ne znam koliko je većina nas u stanju da obrati pažnju na darove koji nas okružuju.

 

Koliko nas je ovih dana posetilo neki park i posmatralo osmehe drugih ljudi, dečju igru, primetilo radostan cvrkut ptica? Da li je neko uskočio u jednu od ovih novih ljuljaški i obradovao dete u sebi, bez obzira što će neko to gledati sa čuđenjem? Da li smo dozvolili sebi da uživamo u neverovatnim zalascima Sunca ulepšanih paperjastim oblačićima? Možda bismo mogli da na trenutak pomislimo i na to koliko je stvari moralo da se desi, da bi se baš nama ukazala prilika da posmatramo te oblačiće, jedinstvene i neponovljive. Drugačijim pogledom na određeni trenutak, možda možemo početi da više cenimo taj spektakularni filmić koji je priroda režirala za nas.  

 

  
Ipak, pogled na svet je teško promeniti. Navikli smo da jurimo, u stalnoj potrazi za novim uzbuđenjem i dešavanjem, a momente mira i tišine smatramo dosadnim. Kada razgovaram na ovu temu sa svojim vršnjacima ili starijim ljudima, obično nailazim na veliki otpor. Naš ego sa kojim smo se poistovetili, ne dozvoljava nam da vidimo drugačije.


 
Zato, na moje veliko iznenađenje, ovakva razmišljanja i ideje najlakše delim sa decom kojoj predajem u školi. Inače, nikada ih i ne zovem decom, jer mislim da su mnogo sposobnija nego što mislimo. Za mene su to „mali ljudi“, koji umeju i da budu dobri kao mame i tate, ali i da slažu kao mame i tate (oni kažu da to mogu i mnogo bolje). Ipak, mnogi od njih me vrlo pažljivo slušaju i vrlo su otvoreni za promene. Verujem da je to zato što prepoznaju u meni iskrenost, a ego ih još uvek nije potpuno uzeo pod svoje, pa je i otpor najmanji.

 

macke


Pošto predajem matematiku, nisam očekivao da će ikada doći do ovakvih razgovora na časovima, ali, posle vrlog kratkog vremena, primetio sam da i našim malim ljudima, baš kao i nama odraslima, nedostaje inspiracija, motivacija, nešto što će nas pokrenuti. Kada bi ih pri upoznavanju upitao kako provode dane, jedan od najčešćih odgovora bio je: „Blejimo i visimo na fejsu.“ Iskreno, ne verujem da takva aktivnost donosi život ispunjen lepim osećanjima i zadovoljstvom. Na pitanje o tome kada su pročitali poslednju knjigu osim lektire, nije bilo odgovora. Od tog dana, pokušao sam da naše časove oplemenim pričama o inspirativnim ljudima i njihovim dostignućima. Počeo sam da im pričam i kratke poučne priče koje bi mogle da im pomognu u svemu što rade, i da ih nadahnu. Svake nedelje bih sebi dao zadatak da pronađem nešto izuzetno zanimljivo i da im potom to prenesem na najbolji mogući način. Vrlo brzo su to postali najinteresantniji delovi naših časova i tada bi pažnja bila takva da bi se i let muve mogao čuti. Posle nekog vremena, kada sam primetio da ovi mali ljudi mogu mnogo toga da nauče i shvate, odlučio sam se na sledeći korak.
 


Jedan od filmova koji je promenio moj život je „Miroljubivi ratnik“, inspirisan životnom pričom američkog autora Dena Milmana. Ovakav vid komunikacije se dopada nama, ljudima sa Zapada, pa sam smatrao da će najlakše dopreti do mojih malih ljudi. Jednog dana sam odlučio da poklonim taj film svim učenicima osmog razreda, verujući da im može pomoći. Ali, zaista nisam imao nikakva očekivanja. Ni u najlepšem snu nisam mogao da predvidim da koje mere će neki od njih to umeti da razumeju. Ono što sledi, samo mi je potvrdilo reči Ekarta Tolea. Sećam se dobro njegovih nadanja da će doći dan kada će naša deca o ljudskoj svesti, sadašnjem trenutku, odvajanju od ega, itd.,  učiti na samom početku školovanja, jer je to znanje nešto što najlakše može pomoći ljudskom rodu. Rekao je i da je deci mnogo lakše da to nauče. Dok sam slušao te reči, pomislio sam da je to divna ideja, ali i da je prilična utopija. Na um mi nije padalo da ću baš ja imati priliku da joj doprinesem. Neki učenici su odmah pogledali film, a neki verovatno nikada i neće. Ali, promena koja se desila kod ovih prvih je meni, i dalje potpuno fascinantna. Učenici bi mi prilazili posle časa i govorili da su prvo gledali film sami, onda njihovi roditelji, a onda svi zajedno, kako bi ga što bolje razumeli.

 

miroljubivi ratnik

 

Moji učenici su dobili veliku želju da promene nešto u svojim životima, pa je rezultat bio bolja disciplina na času, a odmah potom i pitanja o tome kako bi mogli da postanu bolja verzija sebe. Tada sam im preporučio knjigu Robina Šarme, „Kaluđer koji je prodao svoj ferari“, još jednom verujući da će uspeti da je razumeju. U roku od nekoliko dana su je „progutali“ i počeli da primenjuju nova znanja. Ti učenici od petnaest godina, sada, umesto spavanja do podneva, ustaju rano ujutro, a umesto blejanja, igranja raznih igrica ili četovanja na fejsu, sada svakodnevno čitaju knjige, voze bicikle po Adi, duboko dišu, trude se da uživaju u sadašnjem trenutku i svakodnevnim sitnicama koje nas okružuju, radoznalo upijaju nova znanja, čine ljubazna dela, a često mi postavljaju i neverovatna pitanja na koja ni ja nemam odgovor.

Na pismenom iz matematike je bilo sve više onih koji su zadatke uradili bez greške. Naravno da su i ostale ocene popravili. Na probleme sada gledaju samo kao izazove. Shvatili su da internet mogu da koriste kao najveću enciklopediju u istoriji sveta, citiraju velike mislioce, razmišljaju o svom egu i imaju potrebu da uče kako da sa njim izađu na kraj i umesto sujete i gordosti, ovom svetu poklone ljubav. Dobili su želju da podele svoja znanja sa svojim drugarima i pitaju se na koji način da motivišu one koji još uvek robuju starim navikama, da gledaju na svet sa više ljubavi i radosti.  
 


Ovi divni, mali ljudi su mi pokazali da su ljudske mogućnosti za promenu neverovatne. Da li to i mi odrasli, možemo? Ono što je nama teže nego njima je da odbacimo svoj ego. Jedna od najlepših misli Alberta Ajnštajna za mene je „Ego = 1 / Znanje“. Možda je ovo pravi trenutak da se zamislimo da li smo odustali od naših istinskih talenata, da li život možemo više da shvatimo kao igru, a manje kao borbu, i da li ceo život provodimo u strahu od mišljenja ljudi koji nas okružuju?  
 

 

 

Napisao: Marko Maoduš, Follow Yout Heart Coaching Marko Maoduš

 

Ovaj tekst možete čitati i u novembarskom izdanju E-magazina Nova Svest





POVEZANI TEKSTOVI





SEMINARI & RADIONICE